.... Rijeci, bolje reći njenom srcu, Starome gradu, patriotski se odužio akademski slikar prof. Romolo Venucci. Trebalo se u Rijeci roditi, bosonog skakutati po njenim stazama, upijati od djetinjstva u sebe njenu bajku da bi se moglo oslikati njeno srce. Venucci je zato mogao doživjeti Stari grad toliko neposredno i intimistički te opjevati ga u svoj njegovoj starosti i ovještalosti. Njegovi su akvareli divna svjedočanstva neponovljivih situacija u povijesnoj jezgri Rijeke, fiksacija njenog stanja pred smrt, a ujedno pobuda za obnovu, za uskrsnuće. Upravo što su toliko neposredni, oni su i opisni i poetični u isto vrijeme. Ovi nas akvareli vraćaju u svijet od jučer, ali kakav tražimo za sutra. Taj je starogradski ambijent stvaran, nimalo romantičan, no međutim dovoljno slikovit, pun neočekivanih vizura, iznenađujući u svojoj jednostavnosti i arhitektonskoj čednosti.
Radmila Matejčić, 1971.
REKLI SU O VENUCCIJU
.... On se prihvaća ugljena i kista, tumara po razrušenoj Rijeci, odredivši sam sebi obvezu da poput kroničara pomno bilježi dokumentarističkom točnošću stupanj razrušenosti pojedinih riječkih zgrada, luke, škola, ulica, ustanova, mostova, uredno navodeći datum i mjesto obilježenog motiva. Nastaje tako neka vrsta poratnog dnevnika likovnih zapisa što će ga Venucci voditi i kasnije, strpljivo prenoseći iz jedne tehnike u drugu (olovka, ugljen, tuš, akvarel, pastel, ulje) različite - njegovu srcu i uspomenama djetinjstva prirasle - motive rodne Mlake, Podmurvica, Gradskoga parka (Giardino Pubblico), velikoga svjetionika i Staroga grada specifičnim - kako ga je sam nazvao - "poetskim realizmom".
D. Glavočić: Poslijeratni crteži i plakati riječkog slikara Romola Venuccija, Život umjetnosti 60, IPU, Zagreb 1998.)